Prosječna tjelesna težina u odnosu na visinu kod žena: razotkrivanje mita o "prosjeku"
Da li postoji prosječna tjelesna težina u odnosu na visinu kod žena? Saznajte zašto brojke nisu univerzalne i zašto je individualni pristup ključan.
We have detected that you are located in . Do you want to switch to the local site?
Prevalenca stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom širom svijeta ubrzano raste u posljednjih 70 godina. Blizu polovine svih odraslih osoba s prekomjernom tjelesnom težinom prijavljuje da se suočava s ovakvom vrstom diskriminacije na svakodnevnom nivou.
Još više zabrinjava činjenica da se stigmatizacija povezana s tjelesnom težinom često javlja i u zdravstvenom sistemu. Jedno istraživanje pokazalo je da je 65% medicinskih sestara izjavilo da je čulo šale o debljini koje su iznosili drugi zdravstveni radnici.
Na slici su modeli
Na sreću, ovaj trend se mijenja zahvaljujući prihvatanju pristupa poznatog kao „jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ (people-first language), čiju primjenu predvode organizacije i zajednice osoba koje žive s debljinom.
Ovaj članak objašnjava šta znači „jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ i kako smanjenje stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom može pomoći većem broju ljudi da dobiju podršku i zdravstvenu njegu koja im je potrebna.
Jednostavno rečeno, „jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ predstavlja način izražavanja u kojem se osoba (ili dijagnoza) opisuje tako da se naglasak stavlja na osobu, a ne na bolest.
U engleskom jeziku najčešći način opisivanja osobe s BMI-jem većim od 30 jeste izraz „obese“. Iako većina ljudi koji koriste ovaj izraz – uključujući i doktore – nemaju namjeru nikoga uvrijediti, izrazi poput "obese" (gojazan), "morbidly obese" (morbidno gojazan), i "fat" (debeo) smatraju se primjerima stigmatizirajućeg jezika povezanog s tjelesnom težinom. Razlog tome je što takvi izrazi svode osobu samo na njenu bolest.
„Jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ nije novi koncept. Njegova šira primjena započela je još 1974. godine, a dodatno ga je promovisalo Američko psihološko udruženje početkom 1990-ih godina. Kao primjer, danas bi bilo vrlo neuobičajeno da se neko opisuje kao „cancerous“ (osoba definisana karcinomom) kada se govori o osobi koja ima karcinom. U modernoj medicinskoj literaturi i zdravstvenim komunikacijama napušten je i izraz „diabetic“ za opisivanje osobe s dijabetesom. Umjesto toga koristi se izraz „osoba koja živi s dijabetesom“. Isto načelo može se primijeniti i na debljinu.
Umjesto da se osoba opisuje kao „debela osoba“ ili „gojazna osoba“, danas se prihvatljivijim smatra izraz: „osoba koja živi s debljinom“.
Takav način izražavanja naglašava da je debljina bolest te istovremeno udaljava razgovor od pripisivanja lične krivice pojedincu. Korištenje izraza poput „teška debljina“ umjesto „morbidna debljina“ te „veća tjelesna težina“ umjesto „pretežak/pretjerano težak“ također doprinosi smanjenju stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom.
Za neke ljude promjena načina na koji govorimo može djelovati kao nevažna sitnica. Međutim, istina je da jezik može imati mnogo veći utjecaj nego što se na prvi pogled čini. Stigmatizacija povezana s tjelesnom težinom prisutna je ne samo u društvu općenito, već i u zdravstvenom sistemu – mjestu koje bi trebalo biti sigurno, uključivo i jednako dostupno svima. Lako je zaboraviti da su i zdravstveni radnici dio društva te da stalna izloženost negativnim stavovima prema tjelesnoj težini može utjecati na kvalitet zdravstvene zaštite koju primaju milioni osoba koje žive s debljinom.
Proveden je veliki broj naučnih istraživanja o utjecaju stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom u zdravstvenom okruženju. Jedno međunarodno istraživanje koje je obuhvatilo gotovo 14.000 osoba koje žive s debljinom pokazalo je da je dvije trećine ispitanika koji su doživjeli stigmatizaciju povezanu s tjelesnom težinom to iskustvo doživjelo upravo od svog doktora. Takvo zanemarivanje ili neadekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti može dovesti do toga da osobe koje žive s debljinom:
Kod osoba koje žive s debljinom, osjećaj osuđivanja ili diskriminacije u zdravstvenom okruženju može povećati rizik od depresije, poremećaja u ishrani, faktora rizika povezanih sa srčanim bolestima
Srećom, ovakva istraživanja doprinose pozitivnim promjenama. Tokom 2020. godine više od 100 naučnih i društvenih organizacija, naučnih i medicinskih časopisa, akademskih institucija, bolnica i parlamentarnih grupa potpisalo je inicijativu za uklanjanje stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom u zdravstvenom sistemu.
Neke osobe s većom tjelesnom težinom mogu biti obeshrabrene jezikom koji se tradicionalno koristi za opisivanje debljine.
Iako ne postoji ispravan ili pogrešan način na koji osoba treba da se osjeća, važno je razumjeti mogući utjecaj samostigmatizacije – često nesvjesne posljedice društva koje negativno gleda na debljinu.
Samostigmatizacija, odnosno internalizirana stigmatizacija povezana s tjelesnom težinom, može se jednostavno opisati kao razvijanje negativnih osjećaja prema samom sebi ili prihvatanje negativnih stereotipa vezanih za tjelesnu težinu.
Nažalost, posljedice samostigmatizacije mogu dodatno učvrstiti stereotipe koji su je i uzrokovali. Naprimjer, osoba koja razvije negativne osjećaje prema sebi može imati manje motivacije da ostane uključena u program upravljanja tjelesnom težinom.
Također, samostigmatizacija se povezuje s većom učestalošću drugih zdravstvenih stanja povezanih s debljinom, uključujući bolesti srca, osteoporozu, dijabetes, narušeno mentalno zdravlje.
Dovoljno je otvoriti novine ili posjetiti internetske portale da biste primijetili korištenje stigmatizirajućeg jezika, fotografija i negativnih stereotipa. Kako je učestalost debljine rasla, povećavao se i broj medijskih sadržaja o ovoj temi, pri čemu su osobe koje žive s debljinom često prikazivane kao krivci za svoju bolest. Teško je razumjeti zašto se takve poruke i dalje pojavljuju, ali jedno je jasno – vrijeme je za promjenu.
Ako želite saznati više o borbi protiv stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom u medijima, možete potražiti izvještaj organizacije World Obesity posvećen ovoj temi.
Ako smatrate da se i sami suočavate s osjećajima samostigmatizacije, postoje brojni izvori podrške i grupe pomoći koje vam mogu biti od koristi. Razgovor sa stručnjakom za liječenje debljine može biti dobar prvi korak ka dobivanju potrebne podrške.