Go to the page content
O Debljini

Debljina i jezik: Zašto je važno kako govorimo o debljini

Prevalenca stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom širom svijeta ubrzano raste u posljednjih 70 godina. Blizu polovine svih odraslih osoba s prekomjernom tjelesnom težinom prijavljuje da se suočava s ovakvom vrstom diskriminacije na svakodnevnom nivou.
Još više zabrinjava činjenica da se stigmatizacija povezana s tjelesnom težinom često javlja i u zdravstvenom sistemu. Jedno istraživanje pokazalo je da je 65% medicinskih sestara izjavilo da je čulo šale o debljini koje su iznosili drugi zdravstveni radnici.

4 min. čitanja
Debljina i jezik: Zašto je važno kako govorimo o debljini

Na slici su modeli

Na sreću, ovaj trend se mijenja zahvaljujući prihvatanju pristupa poznatog kao „jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ (people-first language), čiju primjenu predvode organizacije i zajednice osoba koje žive s debljinom.

Ovaj članak objašnjava šta znači „jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ i kako smanjenje stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom može pomoći većem broju ljudi da dobiju podršku i zdravstvenu njegu koja im je potrebna.

Šta podrazumijevamo pod „jezikom koji stavlja osobu na prvo mjesto“?

Jednostavno rečeno, „jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ predstavlja način izražavanja u kojem se osoba (ili dijagnoza) opisuje tako da se naglasak stavlja na osobu, a ne na bolest.

U engleskom jeziku najčešći način opisivanja osobe s BMI-jem većim od 30 jeste izraz „obese“. Iako većina ljudi koji koriste ovaj izraz – uključujući i doktore – nemaju namjeru nikoga uvrijediti, izrazi poput "obese" (gojazan), "morbidly obese" (morbidno gojazan), i "fat" (debeo) smatraju se primjerima stigmatizirajućeg jezika povezanog s tjelesnom težinom. Razlog tome je što takvi izrazi svode osobu samo na njenu bolest.

„Jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto“ nije novi koncept. Njegova šira primjena započela je još 1974. godine, a dodatno ga je promovisalo Američko psihološko udruženje početkom 1990-ih godina. Kao primjer, danas bi bilo vrlo neuobičajeno da se neko opisuje kao „cancerous“ (osoba definisana karcinomom) kada se govori o osobi koja ima karcinom. U modernoj medicinskoj literaturi i zdravstvenim komunikacijama napušten je i izraz „diabetic“ za opisivanje osobe s dijabetesom. Umjesto toga koristi se izraz „osoba koja živi s dijabetesom“. Isto načelo može se primijeniti i na debljinu.

Umjesto da se osoba opisuje kao „debela osoba“ ili „gojazna osoba“, danas se prihvatljivijim smatra izraz: „osoba koja živi s debljinom“.

Takav način izražavanja naglašava da je debljina bolest te istovremeno udaljava razgovor od pripisivanja lične krivice pojedincu. Korištenje izraza poput „teška debljina“ umjesto „morbidna debljina“ te „veća tjelesna težina“ umjesto „pretežak/pretjerano težak“ također doprinosi smanjenju stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom.

Zašto je važno koristiti jezik koji stavlja osobu na prvo mjesto?

Za neke ljude promjena načina na koji govorimo može djelovati kao nevažna sitnica. Međutim, istina je da jezik može imati mnogo veći utjecaj nego što se na prvi pogled čini. Stigmatizacija povezana s tjelesnom težinom prisutna je ne samo u društvu općenito, već i u zdravstvenom sistemu – mjestu koje bi trebalo biti sigurno, uključivo i jednako dostupno svima. Lako je zaboraviti da su i zdravstveni radnici dio društva te da stalna izloženost negativnim stavovima prema tjelesnoj težini može utjecati na kvalitet zdravstvene zaštite koju primaju milioni osoba koje žive s debljinom.

Proveden je veliki broj naučnih istraživanja o utjecaju stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom u zdravstvenom okruženju. Jedno međunarodno istraživanje koje je obuhvatilo gotovo 14.000 osoba koje žive s debljinom pokazalo je da je dvije trećine ispitanika koji su doživjeli stigmatizaciju povezanu s tjelesnom težinom to iskustvo doživjelo upravo od svog doktora. Takvo zanemarivanje ili neadekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti može dovesti do toga da osobe koje žive s debljinom:

  • Izbjegavaju odlazak na zdravstvene preglede čak i kada im je medicinska pomoć potrebna
  • Osjećaju nelagodu kada se njihovo tijelo pregledava
  • Budu manje spremne razgovarati sa svojim doktorom o zdravstvenim problemima s kojima se suočavaju

Kod osoba koje žive s debljinom, osjećaj osuđivanja ili diskriminacije u zdravstvenom okruženju može povećati rizik od depresije, poremećaja u ishrani, faktora rizika povezanih sa srčanim bolestima

Srećom, ovakva istraživanja doprinose pozitivnim promjenama. Tokom 2020. godine više od 100 naučnih i društvenih organizacija, naučnih i medicinskih časopisa, akademskih institucija, bolnica i parlamentarnih grupa potpisalo je inicijativu za uklanjanje stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom u zdravstvenom sistemu.

Zašto i dalje čujemo riječ „debeo/debela“?

Neke osobe s većom tjelesnom težinom mogu biti obeshrabrene jezikom koji se tradicionalno koristi za opisivanje debljine.

Iako ne postoji ispravan ili pogrešan način na koji osoba treba da se osjeća, važno je razumjeti mogući utjecaj samostigmatizacije – često nesvjesne posljedice društva koje negativno gleda na debljinu.

Samostigmatizacija, odnosno internalizirana stigmatizacija povezana s tjelesnom težinom, može se jednostavno opisati kao razvijanje negativnih osjećaja prema samom sebi ili prihvatanje negativnih stereotipa vezanih za tjelesnu težinu.

Nažalost, posljedice samostigmatizacije mogu dodatno učvrstiti stereotipe koji su je i uzrokovali. Naprimjer, osoba koja razvije negativne osjećaje prema sebi može imati manje motivacije da ostane uključena u program upravljanja tjelesnom težinom.

Također, samostigmatizacija se povezuje s većom učestalošću drugih zdravstvenih stanja povezanih s debljinom, uključujući bolesti srca, osteoporozu, dijabetes, narušeno mentalno zdravlje.

Zašto jezik koji stigmatizira osobe s debljinom i dalje postoji?

Dovoljno je otvoriti novine ili posjetiti internetske portale da biste primijetili korištenje stigmatizirajućeg jezika, fotografija i negativnih stereotipa. Kako je učestalost debljine rasla, povećavao se i broj medijskih sadržaja o ovoj temi, pri čemu su osobe koje žive s debljinom često prikazivane kao krivci za svoju bolest. Teško je razumjeti zašto se takve poruke i dalje pojavljuju, ali jedno je jasno – vrijeme je za promjenu.

Ako želite saznati više o borbi protiv stigmatizacije povezane s tjelesnom težinom u medijima, možete potražiti izvještaj organizacije World Obesity posvećen ovoj temi.

Ako smatrate da se i sami suočavate s osjećajima samostigmatizacije, postoje brojni izvori podrške i grupe pomoći koje vam mogu biti od koristi. Razgovor sa stručnjakom za liječenje debljine može biti dobar prvi korak ka dobivanju potrebne podrške.

References
  1. Kirk SFL, et al. Canadian Adult Obesity Clinical Practice Guidelines:  Reducing Weight Bias in Obesity Management, Practice and Policy. Available from: https://obesitycanada.ca/guidelines/weightbias. (Accessed: July 2023)
  2.  Tomiyama, A.J. et al. (2018) ‘How and why weight stigma drives the obesity “epidemic” and harms health’, BMC Medicine, 16(1). doi:10.1186/s12916-018-1116-5
  3.  Brewis, A., SturtzSreetharan, C. and Wutich, A. (2018) ‘Obesity stigma as a Globalizing Health Challenge’, Globalization and Health, 14(1). doi:10.1186/s12992-018-0337-x.
  4. Phelan, S.M. et al. (2015) ‘Impact of weight bias and stigma on quality of care and outcomes for patients with obesity’, Obesity Reviews, 16(4), pp. 319–326. doi:10.1111/obr.12266.
  5. Puhl, R.M., Luedicke, J. and Grilo, C.M. (2013) ‘Obesity bias in training: Attitudes, beliefs, and observations among advanced trainees in professional health disciplines’, Obesity, 22(4), pp. 1008–1015. doi:10.1002/oby.20637.
  6. Weight Bias: People-first language (2021) Obesity Action Coalition. Available at: https://www.obesityaction.org/action-through-advocacy/weight-bias/people-first-language/ (Accessed: July 2023)
  7. Kyle, T.K. and Puhl, R.M. (2014) ‘Putting people first in obesity’, Obesity, 22(5), pp. 1211–1211. doi:10.1002/oby.20727.
  8. Crocker, A.F. and Smith, S.N. (2019) ‘Person-first language: Are we practicing what we preach?’, Journal of Multidisciplinary Healthcare, Volume 12, pp. 125–129.
  9. ECPO (2020) How to support people first, Eurobesity. Available at: https://eurobesity.org/peoplefirst/how-to-support-people-first/ (Accessed: 16 June 2023).
  10. Flint, S.W. (2021) ‘Time to end weight stigma in healthcare’, EClinicalMedicine, 34, p. 100810. doi:10.1016/j.eclinm.2021.100810.
  11. World Obesity Federation (2023) World Obesity Atlas 2023. Available at: https://www.worldobesity.org/resources/resource-library/world-obesity-atlas-2023 (Accessed: June 2023)
  12. Brown, A., Flint, S.W. and Batterham, R.L. (2022) ‘Pervasiveness, impact and implications of weight stigma’, eClinicalMedicine, 47, p. 101408. doi:10.1016/j.eclinm.2022.101408.
  13. Puhl, R.M. et al. (2021) ‘The roles of experienced and internalized weight stigma in healthcare experiences: Perspectives of adults engaged in weight management across six countries’, PLOS ONE, 16(6). doi:10.1371/journal.pone.0251566.
  14. Rueda-Clausen CF, et al. Canadian Adult Obesity Clinical Practice Guidelines: Assessment of People Living with Obesity. Available from: https://obesitycanada.ca/guidelines/assessment. (Accessed: June 2023)
  15. Rubino, F., Puhl, R.M., Cummings, D.E. et al. Joint international consensus statement for ending stigma of obesity. Nat Med 26, 485–497 (2020). https://doi.org/10.1038/s41591-020-0803-x
  16. Rossi, A.A. et al. (2022) ‘Weight stigma in patients with overweight and obesity: Validation of the Italian weight self-stigma questionnaire (WSSQ)’, Eating and Weight Disorders - Studies on Anorexia, Bulimia and Obesity, 27(7), pp. 2459–2472. doi:10.1007/s40519-022-01385-8.
  17. World Obesity. (2018) Weight stigma in the media: the current use of imagery and language in the media. Available at: https://britishlivertrust.org.uk/wp-content/uploads/WOF-Obesity-and-stigma-report-2018.pdf  (Accessed: June 2023)
Da li vam je ovo bilo korisno?

Moglo bi vam biti zanimljivo

BA26NNM00006